once more for the new begining
hej...evo jedan običan post...
ja više ne mislim pisat ovaj blog.
otvorih novi.
i želim da od sada vjerni moji komentatori komentirate ondje.
puno vas volim i tko zna možda mi treći put bolje krene...=)=)
and adressa::click here
look into my home now...
„Što sad ljubav ima s tim
Kad te uopće ne volim...“
Ti izvrnuti stihovi prvi su kojih se sjetim ovih dana.
Od danas ću nastojati da pišem samo optimištične i vesele postove.
Našla sam svoj put k suncu.
Bila sam izgubljenaa svo ovo vrijeme i napokon sam našla mjesto gdje pripadam.
Predivno.
Savršeno se osjećam.
Upravo zato što ne postoji savršeno.
Zato sam upotrijebila tu riječ za moje trenutno raspoloženje.
Želim da ova školska godina šta prije završi...
Želim opet ići na ljetovanje.
Opet biti tamo gdje mi je najljepše...
„...sve ovo oko mene je crno bijeli svijet...“
Ne znam uopće šta da pišem.
Vjerojatno više neće biti onakvih pjesnički osvještenih postova.
Ne znam.
Promijenila sam se.
Jako.
I osjećam da i vi to vidite i osjećate.
I drago mi je.
Kakva god ta promjena bila.
Kako god loše zvučala.
Ja sam promijenjena na onu razinu koju sam htjela i ponosna sam na sebe.
„i just never want to feel like i did that day,
Take me to the place i love, take me all the way...“
Sada vas pozdravljam i želim da uživate u ovim stihovima kao i ja..
Barem da malo pokušate zamisliti kako se ja osjećam.
„...First time i saw you sitting backstage in a dress a perfect mess
You never knew this but i wonna badly for you too requick my love...“
I idem sada tamo.
Tamo gdje pripadam.
A vi uživajte u ovoj pjesmi koju slušate svaki put kad otvorite moj blog.
Uživajte kao i ja.
I kad vi dođete na svoj put prema suncu ja ću se smijati skupa s vama.
I skupa ćemo dijeliti te sretne trenutke kao i one tužne.
Suosjećat ću s vama iz srca jer znam da ste i vi samnom...
i hate when you say you don't understand...
evo,opet sam vraćena svojoj svakodnevnici.
i eto me.
sama sam u mraku i slušam opet one pjesme i pušim opet one cigarete.
promijenila sam se.
sada sam nekako druga ja.
različitija nego prije.
i nekako sam ponosna na sebe.
jedva čekam ponovo uploviti u nemirno more.
i ove su riječi čudne.
neshvatiljive.
ali,briga me.
ovo neće biti jedan od onih depresivnih postova.
iako će sigurno opet tako i završiti.
sretna sam svim postignutim ciljevima.
i sretna sam onim lošim posljedicama.
jer sam shvatila da mi jednostavno među nekim ljudima nije mjesto.
upoznala sam jednu predivnu osobu.
i rekla mi je dosta razumljivih stvari.
i pokušat ću tako.
pokušat ću ispuniti neke njezine dobre savjete.
jer i ja znam da su dobri.
sad se sjetih našeg weeeeeeee.:¤)
tvoj smajlić!!!!!!!!
svijet je nepredvidljiv.
tako mi se upoznaju novi ljudi.
i želim opet napraviti nešto na šta ću biti ponosna.
nešto samo moje.
ljudi su lutke.
obične plišane igračke koje se igraju jedne drugima.
and i will again ly for you...
and you will again ly for me.
we were lying for each other...
i can say that i'm chandged.
i želim da me vidite i doživite promijenjenu.
prepoznah se u jednoj pjesmi.
shvatila sam da ja promnalazim sve tuge i sve emocije sreće i razumijevanja i sebe u pjesmama.
vezana sam uz njih.
this is what i wonna to be.
i wonna be like me.
želim naći mjesto gdje pripadam i tamo ostati.
tamo izreći svoj stav.
i sebe.
lijepo je naći se na nekom drugom mjestu.
mjestu za sebe.
i često se tamo pronalazim.
dosta mi je ponižavanja i sranja i ponižavanja.
ja sam to šta jesam i šta vam ja mogu ako vam smetam.
MAKNITE SE OD MENE.
to je bar jednostavno.
i evo,dođoh do kraja i shvatih da ovo ipak nije ispao depresivan post.
try to take the best of me.
go away you...
i CAN DO IT...I CAN UNDERSTAND
Moji anđeli.
Uvijek su me čuvali.
Uvijek i budu.
Šta drugo reći nego da ih volim...
Nikada me nisu iznevjerili.
Nikada me nisu napustili.
Uvijek su bili uz mene.
I ovo je lagan post.
Kao povjetarac.
„Te noći kad me stignu potjere,kurve sudbine...“
I ne može se krivo skužiti.
Jer ovdje nema kišobrana,nema klaunova, nema leptira.
To tu su riječi o mojim anđelima.
Oni znaju koji su.
Znaju da ih volim.
Znaju da sam razmaženo derište.
Sad znate i vi.
„Ceste sve,kude me vodite...
...i šeta što je jutro tako brzo svanulo
nisam stigo od svih vas da se oprostim...“
Znaju da sam grozna na prvi pogled,ali oni me vide iznutra.
Moj je život skoro pa savršen.
Imam sve što poželim,ali jedno ne.
Želim da me netko bar na tren voli zbog mene.
Netko kog ja volim.
„Na kraj svjeta vodiš me,
pa me tamo ostavljaš.
zašto me ostavljaš??
i zaboravljaš...“
Moji me anđeli vole zbog mene.
Ali ja ne tražim takvu ljubav.
Ja tražim onu drugu ljubav.
Znam,ne mogu imati sve.
Ne bi bilo fer prema drugima.
Jedno gubiš, drugo dobivaš.
I moraš prihvatiti.
Nemaš drugog izbora.
Moraš se samo maknuti nekoliko dana iz svakodnevnice i svatit ćeš mnogo toga.
Ja se mičem na tri tjedna.
I pokušat ću sebi razjasniti neke stvari.
Znam da će moji nađeli biti uz mene.
Uvijek su.
„...ja mogu i sam, al kasno je znam,
sad za rastanke...“
...i UNDERSTAND, BUT I'M A LITTLE CRAZY IN THE LAST TIME...I MUST GAT OVER IT...wtf
Sad mi je postalo svejedno.
ne znam zašto.
jednostavno shvaćam da nema nade.
ali nema veze.
preboljet ću i to.
nisi ni prvi ni zadnji.
sad samo želim da budemo prijatelji.
to je najmanje što mi možeš dati.
bar to.
zašto nebi uspjelo naše prijateljstvo unatoč tome što jedno od nas osjeća više?
to su prazne priče.
u glavi mi je samo zabava.
tako sam se i prije osjećala.
samo tulumi.
alkohol.
cigarete.
i život.
naravno.svi moji prijatelji.
uvijek su bili tu uz mene.
i sad me opsjeda neka grižnja.
koja nema veze s ovim.
počele su se vraćati one svađe i nesloga.
između nas.
tebe koja me voliš i koja si samnom odkad si me donijla na svijet.
i nezahvalna sam.
i bole me neke tvoje riječi.
i iz bijesa ti vraćam istom mjerom.
riječi same lete iz mene.
ne mogu više o tome.
opet je došla prilika za hvatenje kišobrana.
opet sam ju propustila.
netko ti pruži ruku da se spasiš, a ti je samo tako ispustiš.
i nisi ti kriva.
krivi su tvoji nagoni.
ono tvoje što nisi.
sad idem.
nemam više snage za tim stvarima.
za ljubavi.
za svađu.
za barenje.
za cigarete.
samo znam da ni ti ni ja nismo fer jedna prema drugoj.
zaboravi.
zaboravila sam i ja sve dobre stvari štosmo skupa proživjele.
i shvaćam da ih možda više neće biti.
sve dok ja ne budem svoja osoba.
kako čudno.
nakon sveg ovog, meni se u glavi samo mota misao, da li ću smjet.
nije važno šta.
jer je to sutra.
na dan na koji moja najbolja frendica slavi godinu dana ljubavi.
divim im se.
maji i silviju.
ma,sve su ove riječi prazne.
jedna do druge.
i neće biti nekih razumnih postova od mene.
bio je jedan savršen.
jedan najljepši.
i nema se više smisla truditi za nešto bolje.
samo trebamo uhvatiti kišobrane i napuhati balone.
shvatiti tko je tko.
ali neki će zauvijek ostati izgublejni.
samo se nadam da neću biti jedna od njih.
izgibljena u polju suncokreta.
u polju gdje nema sunca.
crno bijelo.
dim od cigarete.
nakon sveg tog, ostane samo...
pepeo...
i DON'T WANT TO DO THIS ANY MORE...
Sada shvatih...
napokon.
dugo očekivan odgovor.
ljubav ne postoji.
ne za mene.
Sve je to nešto drugo.
jak osjećaj.
ali ne ljubav.
i da, zašto se ljubav uvijek povezuje s muško ženskim odnosima...
hm...
ne znam.
samo znam da sam potpuno razočarana.
sa svime.
"ponekad želim da sam samo lutka, koju si volio dok nije
pukla i sada na kraju,znaj da te volim unatoč svemu..."
previše razočaranja.
sad mi preostaje samo da se zajebem do kraja.
da nastavim radit sranja.
da se nastavim ubijat i izmišljat.
jedino tako mogu potpuno živjeti.
u izmišljotinama.
bez sarkazma.
bez ironije.
ovo su riječi trenutnih misli koje ću do sutra već zaboraviti da su postojale.
toliko divnih stvari.
a ja toliko zaokupljena njime.
kak sam jadna.
pitam se...da li me je ikad volio?
da li su one izjave ljubavi bile točne ili samo izljev trenutnih emocija?
sjebala sam sve prilike.
kišobrani su odletjeli.
oni koji su se uspjeli dokopati kišobrana, spasili su se.
ne i ja.
želim da budemo prijatelji.
ne želim više patiti.
želim da održiš ono davno dano obećanje.
hajde, voli me,pazi me i mazi kao prijatelj.
nakon svega,nemoj zaboraviti.
kako god ispalo.
nemoj zaboraviti da te volim i da možeš uvijek računati na mene.
jer to rade prijatelji.
tu su jedni za druge.
zato sam ja tu...
za tebe...
u LJUBAV VJERE NEMAM...
Evo...leptiri i klaunovi su centar mojih razmišljanja.
Centar mog života.
Neuzvraćena ljubav...hm...to je stvarno...
Moja svakodnevnica...
Hm...da mi je bar samo jedan mali običan dan...
U tvome zagrljaju...daleko od svih...
Stihovi pjesme koju sam davno čula...
Stvarno ne znam u šta sam se pretvorila...
U ljubav vjere nemam....
Davno...nestalo je sve s onim poljupcem.
Već je toliko prošlo.
Pola godine.
Nakon pola godine jedan mali normalan razgovor.
Sjećanje na prošle dane.
Na dobra stara vremena.
Kako je dobro ponovo se sjećati toga.
Lijepih trenutaka.
S njim.
Tada je bilo vjere u ljubavi.
Kratko je trajalo.
Jako kratko.
Ali ljubav je još uvijek tu.
Samo u meni.
Srce se umorilo.
Ne mogu više.
Sretna.nesretna...
Hm...koga briga....
Colonia-Običan dan
Noćas nasloni glavu na moje rame i reci mi sve
Otjeraj vjetar što već tjednima tuče i ubija me
Svi su mi sati postali ko jedan ne podnosim ih
Ljeto je skrilo svoje obzore modre u satima tim
Poljubi me
Neka mi sunce u srcu osvane
Ne tražim puno samo jedan mali običan dan
U tvome naručju negdje daleko od svih
Samo jedan mali običan dan
Negdje uz pjesmu valova
Ne tražim puno samo jedan mali običan dan
U tvome zagrljaju daleko od svih
Samo jedan mali običan dan
Negdje uz pjesmu valova
Svi su mi sati postali ko jedan ne podnosim ih
Ljeto je skrilo svoje obzore modre u satima tim
Oliver Dragojević – U ljubav vjere nemam
Dušu sam potrošio,
zbog toga ne žalim
Sve sam svoje prošao
bezbroj prečica do sna
bezbroj slijepih ulica
Srce se umorilo
i ne znam šta ću s njim
U šta sam se pretvorio
Sretan ili nesretan,
ja samo jedno znam:
Nju da sam želio
ne bih tako uvenuo
Starim ja, a u ljubav vjere nemam
Svoju djecu sam sanjao
sMIJEH U FACU
satni nasred užarene ceste.
na mjestu na kojem nema nikoga.
gdje nema tvojih leptira.
gdje nema tvoje fantazije.
Sjedni i čekaj da dođu klaunovi.
Da dođu i da te počnu progoniti.
Uvijek čekaš.
ne pružaš želju za otporom.
inače ti voliš kalunove, jel' da?
ali oni tebe ne vole.
i sada shvaćaš.
samo si marioneta.
ali, ipak ih ne želiš napusitti.
jer ih voliš.
teško je zaboraviti.
progonit će te onim svojim facama i smijati će ti se ravno u oči.
ali i to ćeš podnijeti.
sa šutnjom.
nećeš ništa reći.
samo ćeš nabaciti onaj uvjerljivi lažni osmijeh.
voliš kalunove.
posebo jednog.
ali oni tebe ne.
nitko.
vole te samo leptiri.
a do sad si valja već naučila da ne možeš biti voljen s obje strane.
ogrlica je pukla.
gotovo sve perle su ispale.
ali ti ih pokušavaš sakupiti i ponovno sastaviti...
hm...bezuspješno.
mrtav hladan odgovor.
bez imalo emocija.
takva si ti.
moraš birati.
a ne želiš to.
ne želiš ostaviti leptire, ali klaunovi...
voliš ih sve.
ali, shvati...neke stvari jednostavno
ne mogu ići skupa....
pRIHVAĆEN NA DRUGOJ STRANI
legni si na cestu.
i broji leptire.
sad dolaze kad ih zoveš.
više ne odlaze od tebe.
shvatili su da su dio tebe.
hm...leptiri...
narančasti leptiri...
progledala si kroz te naočale jel' da?
nisi trebala.
ionako je bilo bolje u tvojoj fantaziji.
sad ćeš ih opet nabiti, jer misliš na druge više nego na sebe.
oni su ti bitniji.
ti si jedina nevažna.
hm..zašto?
bez razloga.
tvoj učestali odgovor.
bez razloga i ne znam.
tvoji odgovori.
imaš manje leptira nego prije, jel' da?
neki su te iznevjerili.
ili si ti njih.
ha?
nabi si naočale.
opet ravnodušno gledaj svijet.
tako je jednostavnije i bolje.
za sve.
imat ćeš te leptire.
nitko ti ih neće oduzeti.
tvoji su leptiri narančasti, kao i sva tvoja iluzija.
živi u iluziji, ali opet, budi dio stvarnog svijeta.
ipak ti si samo obična cura.
ništa drugo.
još bolje.
nikome nećeš nedostajati.
bit će svejedno dal' si ti tu ili ne.
budi dio oba svijeta.
živi život kao osoba kakva zapravo jesi.
kao ti.
sad većina shvaća tko si, jel' da?
i shvaćaju neke stvari...
trebali bi shvatiti da si i ovo ti.
ma, nemoj se brinut.
imaš leptire.
imaš narančastu fantaziju.
živi tu.
živi izvan vremena, ali opet u vremenu.
u BOJI MOJE FANTAZIJE...
Leptiri su se vratili.
Nesvjesno.
Bila je sva sretna.
onaj rijetki osmjeh nacrtao se na njenom licu.
Hm...baš čudno, jel da??
iz tuge dolazi sreća.
iz sreće dolazi tuga.
I tako u krug.
Kao i sve ostalo.
Leptiri se vraćaju cvijeću
ali cvijeće se ne vraća leptirima.
opet si nabila narančaste naočale.
sad ništa nema prirodnu boju.
sve je u boji tvoje mašte.
Tvojih fantazija.
nađi nešto svoje.
Neki svoj dio svemira.
Stvori svoj svijet gdje će se cvijeće vraćati leptirima i
gdje nećeš morati nositi narančaste naočale
da vidiš u boji svojih fantazija.
Stvori svoju dimenziju.
malu dimenziju.
mali kutak.
Gdje će biti svi oni koji pripadaju tvom životu.
svi oni tebi bitni ljudi.
Gdje će biti svi tvoji leptiri i gdje će sve biti u boji tvoje mašte.
U boji tvoje fantazije.
u LOVU NA LEPTIRE...
trčala je livadom i lovila leptire.
oni su zapravo sami dolazili u njezine ruke.
dozivala ih je.
svima je dala imena.
sve dok...nije došao netko i oduzeo joj leptire.
moć dozivanja.
slomila se.
natojala se boriti za dalje.
ali nije uspjela.
kao i uvijek.
šutjela je.
bila je kukavica.
što drugo i može biti?
ništa
svi je shvaćaju u najgorem smislu.
zašto?
bez razloga.
leptiri su bili ti koji su je shvaćali kakva je ona zapravo.
leptiri koje su joj oduzeli.
okrenuli su ih protiv nje.
opet je patila.
kao i uvijek.
bez razloga.
sjdila je na klupici kraj livade.
nije vidjela niti jednog leptira.
sagnula je glavu.
više ju nije bilo briga.
prevladala je ona ista ravnodušnost kao i svakog puta kada bi joj netko nešto oduzeo.
sad će svi misliti da se postavljam kao žrtva.
ali to nisam.
ni najmanje.
zaboravila je leptire.
i krenula u potrazi za drugim svijetom.
za drugim bićima i stvarima koje će ju shvatiti onakvu kakva je.
prava ona.
koji će je označiti i procjeniti.
koji će je proglasiti svojom.
i koji je nikada neće napustiti.
nikada.
bez razloga.
bEZ RAZLOGA
evo...opet stojiš kao da te ne zanima išta što se događa.
a zapravo umireš od želje da ispraviš sve u čemu si pogriješila.
i sama znaš da je to nemoguće.
ali ti to ipak želiš.
kako je čudno kada tebi drugi rade ono što si ti prije nekom radio.
ali to je realno.
ali naravno, tebi neprihvatljivo.
očito si mislila proći nekažnjeno.
hm...ne kužim kako si to uopće pomislila.
sa tim svojim groznim isprobavanjem novi stvari izgubila si dosta toga.
ali to je sve dio tebe.
briga te dal to tko prihvaća ili ne.
to si ti i jednostavno moraš saznati tko si ti u svemu tome.
kad bi to bilo lako...
uvijek sama sebi postavljaš nekakve obaveze.
bez razloga.
a razlozi su bitni.
ništa drugo.
oni su uzrok.
daj pogledaj svijet oko sebe.
svi misle da su savršeni, a zapravo svi su nesavršeni.
ili?
ili su možda svi savršeni na svoj način.
dosta ti je zamaranja s tim ha??
i trebalo bi bit.
bez razloga.
sve ima svoj kraj i početak.
sve je počelo.
pitanje vremena je kada će završiti.
ali do tada moramo biti spremni na sve.
na sve mogućnosti.
do tada moramo shvatiti tko smo i što želimo.
moramo shvatiti da snovi postoje.
moramo shvatiti da je zapravo sve onakvo kakvo je, a ne onakvo kakvo mi želimo da bude.
iZGUBLJENI U VREMENU
Kuda nas vodi ovaj put?
U kojem smjeru?
Kamo?
Gdje smo se izgubili?
Gdje smo izgubili snove?
Nade?
Što smo to napravili od svijeta?
Potpuno smo ga uništili.
Raznijeli.
Da li uopće postoji išta što je postojalo prije?
Da li postoje snovi?
Da li postoje fantazije?
Da li postoje iluzije?
Da li postoje bića?
Da li postojimo mi?
Ili smo samo sjene?
Sjene bez lica.
Sjene...
Izgubljeni u vremenu.
Da li uopće postoji svijet?
Da li postoji netko tko će nas spasiti?
Tko će nas složiti u jedno.
Da budemo kao prije.
Da li postoji tračak nade?
Ili je ovo sve još jedna iluzija?
Još jedna crno bijela fantazija??
lUTKA SLOMLJENOG LICA
Sjedila je u tami.
U glavi je vrtila film od prošlih dana.
Pjevušila je svoju omiljenu pjesmu.
U mislima su se redale riječi.
Za koje nikada nije mislila da će dokučiti.
Sjedila je u mraku.
Razmišljala je o snovima.
Shvatila je da je sama.
Sanjala je ljubičasto.
Bar je tako mislila.
Možda ona nije uopće sanjala.
Možda je sve to bila samo iluzija.
Snovi i jesu iluzija.
Sve što postoji, a čini se nedostižno je iluzija.
Počela je plakati.
Žalila je što više ne živi u zvijezdama.
Što snovi više nisu dio njezine svakodnevnice.
Znala je iznutra da se je promijenila.
Da je sama.
Ali bilo je bolje nego prije.
Već je naučila živjeti sama.
Bez ikoga.
Sa snovima i suzama.
Sa mislima.
Naučila je da postoji drugi svijet.
Koji je njoj dostižan.
Prilagođen.
Njezin svijet.
U kojem vrijede druga pravila.
U kojem su samo izabrani.
Svijet u kojem se sve vrti oko snova.
Ljubičasti svijet.
Crno-bijeli svijet.
Možda fantaziram.
Možda je sve to fantazija.
Ali je to moja fantazija.
Moja iluzija.
I nikome je nedam.
Želim ostati razbijena lutka,
koju će netko, uz malo sreće,
ljubavi i nježnosti ponovo sastaviti...
nE JOŠ SADA...
Samo se smiješ.
Tako zlobno.
Nejasno.
Ne shvaćaš da oko tebe ljudi pate više nego ti.
Više nego što možeš zamisliti.
Da umiru.
Da se tope u boli i tuzi.
Daj se pogledaj.
Kako se to ponašaš?
Kako možeš odbacivati nekoga što dalje od sebe?
Što nije u redu?
Nitko nikada nije čuo tvoj pravi glas.
Progovori više.
Reci što ti smeta.
Reci što osjećaš.
Što ti je na srcu.
Neka shvate da i ti živiš tu, na ovom svijetu.
Tako si tužna.
Uopće ne znaš što osjećaš.
Ni prema kome.
Ti zapravo nemaš pojma što je to ljubav.
Nitko te nikada nije ni volio.
Niti si ti ikoga voljela.
Jel' da?
Zašto toneš?
Zašto si se samo prepustila tome?
Bori se djevojčice.
Ostvari svoje snove.
Bori se što više možeš.
Ne uzimaj sve to k srcu.
Nemoj se previše emocionalno vezati za nekoga.
Čuvaj se.
Putuj.
Vidi svijet.
Živi.
I zapamti uvijek ću biti tu kraj tebe.
Uvijek ćeš me moći pitati za savjet...
Uvijek ćeš me moći tražiti u snovima...
Uvijek...ALI NE JOŠ SADA.
sAMA gLUPAČA...
Zašto te netko kad te svaki put pogleda mora ponižavati pogledom...
Netko koga voliš.
Neka bliska osoba.
Uvijek.
Zašto uvijek maraš biti naivna?
Povodljiva.
Glupa.
SAMA??
Zašto uvijek pušataš da te drugi vode?
Zašto te moraju smatrati ništarijom i propalicom radi tvojih nepromišljenih djela.
Djela koje si napravila iz inata.
Bez znaka i poruke.
Zašto??
zašto ih uvijek moraš iznevjeriti??
Zašto ih moraš ubijeti svojim glupostima?
Svojim glupim suzama.
Glupačo.Uvijek postigneš sve što želiš.
Uvjek ih poniziš na najniže.
Uvijek si ti...TI....
I onda se žališ.
Što ti ne valja??
Zato što si tako glupa, naivna sebična.
Ponajviše jer si SAMA...
I SAMA ćeš i ostati.
Jednostavno si ne možeš izbiti tu tamnu stranu iz očiju.
Iz glave.
Iz srca.
Tama.
Tako si jadna.
Tako, silom želiš nešto postići.
I nikada ne ispadne dobro.
Nikada.
Uvijek zabrljaš.
Uvijek odeš.
Jedino to i znaš.
Bježati...
Od stvarosti.
Od samoće.
A opet si sama.
Jedino imaš strah od stvarnosti...
Jedino taj strah ostaje.
On je dio tebe.
Dio tvojih mračnih misli.
Mračnih pogleda.
Uvijek odeš.
Jedino to i znaš.
Bježati...
Od stvarosti.
Od samoće.
Od sebe same.
Toliko mrzim sama sebe.
Toliko se gadim sama sebi.
Toliko se mrzim.
Čak si i ovaj jebeni tekst pišem.
Taj moj karakter.
Pitam se kako netko u meni uopće može vidjeti poitivnu stranu.
Stranu koja se skriva.
Daleko od svega.
Pozitivnu stranu.
Punu ljubavi.
Zašto si izvana tako gruba??
Tako crna?
Zašto ne daš da te vide onakvu kakva si?
Zašto se prilagođavaš drugima?
Zašto jednostavno nisi svoja na svome?
Zašto si mrlja na papiru.
Suvišna.
Zašto si rupa u zidu?
Zašto si crna točka u svemiru?
Zašto uvijek isto pitanje??
Pitanje „zašto“?
Zar nema ništa drugo što želiš znati??
Probati?
Naučiti?
Išta osim ZAŠTO??
Kako si glupa...
Sada ti je lakše.
Znam.
Ali opet si ništavilo.
Što ćeš i ostati.
Zauvijek.
Bez povratka.
Nemoj se nadati poboljšanju.
Jer....previše si glupa....
SHVATI....
dRUGAČIJA
Opet su joj uzeli i to malo slobode što je imala.
Opet se morala pretvarati da je nešto što nije.
Opet se morala odreći snova.
Opet sve pod prisilom.
Živjela je u tom dvorcu tame i neograničenog podlog smijeha.
Svaki dan ga je slušala.
Bez prestanka.
I kad bi zatvorila uši on bi prodirao u nju i ubijao je iznutra.
Suze su joj klizile niz to blijedo lice.
Suze koje su dolazile od muke.
Kako je to uopće izdržala...
Plakala je danima, noćima, satima...
Jedino je to mogla i očekivati.
Zapravo, ništa joj drugo nije ni preostalo.
Bila je preslaba za borbu.
Nije imala sebe i nije se uopće pokušavala suprotstaviti tome.
Samo je trpila.
Sve dok nije shvatila da joj nitko ne može oduzeti snove.
Sve dok nije shvatila da nitko nema toliku moć.
Odlučila se suprotstaviti tome.
Svem tom što joj nije dalo živjeti.
Pobijedila je.
Opet je počela sanjati.
Opet je gladala zvijezde.
Opet je imala osmjeh na licu.
Svima je dala do znanja tko je ona.
Svi su je prihvatili.
Onakvu kakva je.
DRUGAČIJA...
Zatim se probudila.
I shvatila da je to bio samo san.
I opet se našla na onom istom mjestu.
Ali bila je sretna.
Jer je bar u snovima pobijedila.
Suze su tekle kao nikada do sada.
A ona se digla, stisnula oči i počela se smijati zajedno sa ti smijehom koji ju je parao iznutra...
pONOVO LETIŠ ZVIJEZDAMA...
Sve je to bilo previše za nju.Nadala se nečem drugom.
Nečem boljem.
Te crne misli proždirale su je iznutra.
Kao crvi...
Više nije vidjela zvjezdano nebo.
Sve joj je bilo crno.
Nije imala nikoga kraj sebe tko bi ju spasio.
Tko bi joj pružio ruku i tražio da pođe s njim.
Sve to vrijeme bila je sama.
Zatočena.
Opkoljena nemirima.
Naučila je živjeti bez igdje ikoga i shvatila je da će svemu tome sada doći kraj.
Bila je ravnodušna prema svemu.Bila je zatočena u tom crnilu i nije se pokušavala izvući.
Samo je mirno gledala kako se sve oko nje mijenja.
Ništa više nije bilo isto.
Sve se promijenilo, a ona je samo mirno stajala i gledala.
A mrak ju je proždirao iznura.
Bila je slaba.
Nije bila spremna za pronalaženje sebe.
Sve je to bilo jače od nje.Više nije letjela zvijezdama.
Kao prije...
Više nije sanjala crno-bijelo...
Nije uopće sanjala.
Ona je polako umirala.
Godine, dani, sati, minute, sekunde su prolazili.
Ona je još uvijek bila ona ista djevojčica.
Bila je zombi...
Udubljena u mrak.
U crno.
Željela se vratiti.
Željala je ponovo sanjati.
Sanjati nebo.
Gledati ga.
Sanjati kako ponovo leti zvijezdama.
Bila je svjesna da je kraj.
Željela je da joj se ispuno posljednja želja.
I ostvarila se.
Ona je utonula u smrt.
Ponovo je letjela zvijezdama i ponovo je sanjala crno-bijele snove.
...BAŠ KAO I PRIJE...
rEACH THE BOTTOM...
Okružen ljudima.U nekoj zabiti.Potpuno sam.Opkoljen prošlošću.Tugom.Strahom od života.Strahom od sebe samog.Borba sada nema smisla.Sve je to jače od tebe.Toga si svjestan.Ali ti žudiš za slobodom.Za životom punim budućnosti.Tako više nejde.I odlučiš se boriti.Ali gubiš.I padaš još dublje na dno.Na dno koje je kao i svemir.Beskrajno.Bez kraja i početka.Na čisto jebeno dno.Na koje padaju svi.
Ali tebe boli kurac.Jebe ti se za sve to.Ti moraš pobijediti.Ti nisi kukavica.Ti si ustrajan čovjek.I opet krećeš u borbu.Borbu života.I boriš se svom snagom.Svim što nađeš na putu.I pobijediš.Tvoja je ustrajanost pobijedila.Ponosan si na sebe.Na to svoje djelo.Na tu svoju slobodu.Slobodu koja je kratkovječna.
Tebe to ne dira previše.Malo je ljudi koji uspijevaju.Samo neki mogu napraviti to što si ti napravio.Tako hrabar...Heh takvih nema mnogo.Dosegao si vrhunac.Vrhunac s kojeg ćeš zbog te iste ustrajanosti pomoću koje si došao na njega pasti na čisto jebeno dno i potonuti zauvijek....
rASTANAK SA ZVIJEZDOM
Gledaj kako padaju zvijezde.
U svakoj je neka nova utjeha.
Neka nova nada.
Zamisli da si jedan od njih.
Kao da te nosi vjetar i budi slobodan.
Snovi imaju razloge.Sanjaj zivjezde jer ti si jedan od njih.
Jedan od onih koji ne glume.
Jedan od onih koji su iskreni.
Zamisli da te nosi vjetar i da možeš sve.
Zamisli me samu u noći i šapni mi...VOLIM TE.....
Tada će svaka ljubav biti slobodna.
Tada će svi biti sretni.
Tada kad dođe taj tren koji je kao i vječnost odavno izgubljen.....
Zvijezde nisu bića, ne mogu voljeti.
Zvijezde nemaju dušu, ne mogu plakati.
Shvati molim te, jer ja nemam snage za dalje.Nađi neku novu princezu i budi nečiji drugi princ.Moje misli su sada daleko i više nemam snage biti ovdje.
Ja sada gorim u plamenu vatre što si stvorio.
Ja sada gledam očima bića koje je voljelo.
Nađi neku novu nadu,neki novi svijet.
Ja sada padam u ponor života i ne želim te povuće sa sobom.
Ja ne želim da patiš.Ja odlazim jer je tako najbolje za oboje.
Jer nemam snage za dalje.Predamnom neki novi je svijet.Moje srce i moja pridutnost više ne mogu živjeti u sklopu razaranja.
Shvati da postoje razlozi jer oni su jedini ostali.Nađi nekog drugog.Nekog slobodnijeg od mene.Moj put je završio.Više ne znam dalje i zato odlazim da ne trpim toliku samoću.
Reci još jednom da želiš biti zvijezda, to će ti se i ostvariti.Reci, bit će ti lakše.
Reci molim te i šapni mi još po posljednji put, jednom kao prije... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... VOLIM TE... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...
cAN'T STAND NO MORE
Ne mogu više podnijeti te nemire.
To more bez razloga.
To pitanje bez odovora.
Kako biti jedinstven.
Kako biti sposoban za sreću.
Kako biti sretan.
Ne mogu više podnijeti ta ponižavanja.
Koliko god se trudiš ništa dobro ne ispadne.
Zašto.
Zašto kada daješ sve od sebe nikada tako ne ispadne.
Zašto živjeti kad nemaš volje za to.
Zašto kada ne postoji netko tko te voli.Netko kome može švjerovati da te voli.Netko tko prihvaća sve moje mane.Mane koje čine mene.Moju osobnost.Zašto sanjati neostvarivo.Zašto zivjeti kada ćeš na kraju opet umrijeti.Zašto imati ono što imaju drugi.Kako napraviti nešto jedinstveno.Onakvo kakvo nitko, nikada neće napraviti?Jednostavno od svega toga nam preostaje umrijeti.Kad si mrtav nemaš ništa.Ali onda znaš da si i ti ništa pa onda možeš živjeti bez ičega,a sada dok si nešto i nemaš ništa ne možeš živjeti s tim kad oni koji ne zaslužuju imaju više od tebe.Umrijeti sve je što čovjek može smatrati ciljem života.Jer ipak je smrt kraj života.
rAZLOZI
Razlozi su činjenice.Postoje a istodobno ih nema.Razlozi ih nema.Rzlozi su stvari koje čekaju da budu iskorištene.Iako nekada nisu iskorišteni, razlozi su sami za sebe.Potpuno neovisni.Zasebni.Zastrašujući.Ponekad bolno iskreni.Dobronamjerni i neuništivi.Neki se razlozi mogu prikiriti.Neki ostaju točno onakvi kakve smo ih stvorili.Iz pepela.Iz apsolutne sreće, stvoreni su ti razlozi koji donose nemir i pomutnju sveg tog dobrog u životu.Svega onoga u čemu je netko do tada uživao i sanjario.Razlozi uništavaju.Oni su kao bakterije i virusi.Neki su lako uništivi, a neki, pak neuništivi...
Razlozi ne biraju sredstva, ni trenutke.Oni samo bez razmišljanja unište sve ono što im stoji na putu.Njihov put je bez cilja.Ravan.Nema zavoja ni zastoja.Oni su napredniji od bilo koje tehnologije.Oni unište do kraja.Od početka.
Oni dođu i ostanu.Malo se prikriju pa nestanu, ali uvijek su tu.U blizini.Spremni za ponovni "napad".
Oni mogu biti savršeni.Za sebe jesu.Oni razmišljaju umom ubojice.Oni uništavaju jedni druge.Loši potkopavaju one dobre i obrnuto.Oni ne zaslužuju kaznu.Pa čak ni osudu.Ne nose krivnju.Oni su prirodna pojava puna snage i grubosti za dalje.Puni istine i laži.Razlozi su nedokučivi.Sam čovjek ih stvori, a ne znam ništa o njima.To su stvorenja o kojima nikada nećemo sve doznati.Ali oni će uvijek znati sve o nama.Jer oni proizlaze iz nas.Mi ih stvaramo.Duboko u sebi.Pronalazimo ih.Oni su pametniji od nas.Oni shvaćaju kada netko laže.Oni su savršeni.
Imaju sve čovjekove vreline.Suzdržani su od svih mana.Oni uče na čovjekovim greškama i ne ponavljaju ih.Oni su bića.Kao i mi.Svaka stvar i svaka činjenica, sve što postoji na ovom svijetu je živo.Jer ipak je sve to tu negdje, između nas.Savršeno ne postoji.Ne kod ljudi.Ali sve te činjenice i svi ti razlozi, svi su oni savršeni.Oni ne biraju sredstva, vrijeme, trenutak...Ne razmišljaju o učinku.Bezciljni su.Oni samo unište sve što im stoji na putu.Sve što im smeta da žive svoj život i obavljaju ono za što su stvoreni...
tO NIJE RAZLOG DA ODEŠ
I dok sam sjedila onako nepomično i čitala to što si napisao imala sam osjećaj da mi je srce prestalo kucati.
Obuzela me neka tuga koja mi nije dala više živjeti.
Rekao si da odlaziš.
Imaš razloge.Imaš probleme s kojima više ne možeš živjeti i već si pukao od same pomisli na to da ćete se opet krenuti svađati.
To nije razlog da odeš.To nije razlog da nestaneš odavde i da me ostaviš samu.
Znam da me voliš.I ja volim tebe.Znam da mi nećemo trajati vječno, jer ništa ne traje vječno.Ali to nije razlog da odeš.Oni nisu vrijedni toga.Iako ne odlaziš daleko, već mi sad nedostaješ.Nedostaješ mi svaki trenutak kada nisi samnom.Kada ne mogu osjetiti tvoj dodir, poljubac,...
I ti odlaziš.To nije razlog da odeš jer razlozi nemaju tako velike posljedice.
Kako da shvatim da ću te viđati sve manje i manje.Kako da shvatim da mi više nećemo biti ono što smo nekada bili.Ono što smo sada.
Opet su potekle suze iz mojih prokletih plavih očiju.Opet zrače tugom i hladnoćom zbog nekoga koga volim.
To nije razlog da odeš i ostaviš sve netaknuto.Sve onako površno, tek započeto.
Kako da ti objasnim da te volim i da te ne puštam nikuda i da te nedam nikome.Kad ćeš to više shvatiti.Moj život bez tebe sada više nema smisla.Zašto mi to radiš.To nije razlog da odeš.
Ja sam razlog da ostaneš.I sve je puno ljudi i stvari zbog kojih moraš ostati.Šta će mi život bez tebe.
Šta će mi išta ako znam da ti nisi pokraj mene.Molim te nemoj ići.Ovi stihovi,ove riječi su sada suvišne jednako kao i moje suze.Ljubavi to nije razlog da odeš. Razloga kao da i nema.
Sreća je najvažnija u životu.Najviše se osjeti da je tu.Da postoji.I zato skupi malo hrabrosti i izdrži još malo jer više je razloga za ostanak nego za odlazak.Budi malo više optimističan jer cilj života nije biti nesretan i težiti savršenom jer savršeno ne postoji, savršenstvo je samo činjenica.Zapamti da postoje ljudi koji te vole.To nije razlog da odeš i da ostaviš same ljude koji te vole i kojima je stalo do tebe.Previše je razloga za ostanak i zato ostani.Samo malo bolje otvori oči i vidjet ćeš te razloge.Vidjet ćeš i više od tih razloga.I zato ostani jer nitko nije vrijedan tvog odlaska.Ima jedna osoba koja želi da ostaneš.A ta osoba sam ja.Volim te.
iZ PRAHA SI SE STVORIO, U PRAH ĆEŠ SE PRETVORITI
AHOJ ljudi...Ja sam jako dobre volje i tako mi je sve ravno u životu...Bar zasad.....Jako mi je lijepo....Ma ne da se to opisat...Jednostavno mi je samo sreća u glavi i ovim putem se želim zahvaliti svima koji su mi govorili da sreća postoji i da moram biti sretna, i eto sretna sam...paaa....super mi je, iako se nekada vraća onaj osjećaj tuge i onaj pesimizam ali meni je super....sve one ružne stvari su sada otišle iz moje svakodnevnice...imam puno više povjerenja u sebe i sve više vjerujem da mogu uspjeti u nekim stvarima.....ma ja sam ono što sam bila i prije samo malo probuđena iz one tame i ništavila.....evo sretna sam i bit ću koliko god to budem dopuštala sama sebi.....Evo vam sad jedna pjesmica iliti tekst koji sam ja sama napisala.....nadam se da je dobro.Mislim meni je i briga me kaj mislite...lol
Želio si sanjati....
Želio si sanjati da sam tu, kraj tebe.
Želio si ponovo osjetiti moj dodir.
Pokajao si se zbog svega što si napravio.
Ali to nije bilo dovoljno.
Želio si preboljeti sve ono što je sada daleko iza nas.
Želio si se potruditi biti bolji čovijek.
Ali ti jednostavno ne možeš biti bolji čovjek.
Želio si sanjati da je opet sve kao prije.
Želio si vratiti vrijeme i poboljšati stvari.
Želio si da je sve kao prije.
Ali ništa ne može biti kao prije.
Snovi se sanjaju.Snovi se ne ostvaruju.Sam si znao da nisi vrijedan oprosta, ali si ga tražio.Bio si samouvjeren.Ali ipak malo previše.
Stvari ne dolaze same od sebe.Stvari su površnost nečijeg uspjeha.Površnost tebe onakvoga kakav si bio i kako si se osjećao dok si stvarao tu stvar.Dok si se kajao.Dok ti je posljednja suza kliznula niz lice.Sramio si se.Ali ne zbog tih stvari.Nego zbog toga što si pustio suzu, a muškarci ne plaču.Uhvtila te slabost i sve ono što si govorio i obećavao odnesao je vjetar.Vjetar što je odavno prohujao ulicama tvojih snova i ostavio samo prah.Jer ti i jesi prah.Prah koji nije vrijedan ljubavi.Prah koji će se opet obnoviti u nečijem ludom srcu koje će prštiti od energije ljubavi prema tebi.To će te ojačati i ti ćeš ponovo biti spreman uništiti, uništiti ono što te voli.Bit ćeš ponovno spreman sanjati nove pobjede i poraze koji će kao i uvijek ostati samo snovi, a ti ćeš se ponovo pretvoriti u prah, jer je to jedino što zaslužuješ.Iz praha si se stvorio i u prah ćeš se pretvoriti....
dAJ MI DA BUDEM....
Evo mene nije dugo bilo...pa bih mogla objavit novi post
...pa evo jedne pjesme koju sam napisala već davno kad nisam bila u Hrvatskoj....Nije napisana nikome
.Obraćam se nekom al taj netko zapravo nije nitko.Ah to sam ja a vi znate kakve ja mislilačke i smotane i čudne postove pišem....hehe
...evo vam....
Daj mi da budem mjesec.
Tako da mogu sjeti čitavu noć za tebe....
Daj mi da budem sunce.
Da te mogu grijati svojim toplim zrakama i gledati tvoju ljepotu.....
Daj mi da budem zvijezda.
Padat ću stalno iznova i ispunjavati ti sve želje.....
Daj mi da budem deka.
Grijat ću te svojom ljubavi i jako ću te voljeti.....
Daj mi da budem onakva kakvu bi me ti volio.
Daj mi da budem točno onakva kako bi ti želio.
Već očajno želim biti u tvom naručju i osjetiti tvoju ljubav.
Sve to sam željela biti.Željela sam da mi daš da to budem.Da budem onakva kakvu bi me volio.To sam željela sve dok nisam shvatila kako ti uopće ne zaslužuješ.Ti si gad.Iskorištavao si me.A ja sam mislila da si me volio i da ćemo ponovo biti onakvi kakvi smo bili prije.
Znaš ja sad jedino želim biti onakva kakva sam.Kakva sam bila oduvijek.No ti me takvu ne prihvaćaš.Čudnu.Izmišljenu.Jedinstvenu.Slabu, ali jaku iznutra.Očajnu.Ti ne prihvaćaš mene.Ne želim biti nečije djelo.Nečija igračka.Ne želim da netko upravlja mnome.Ja sam ja i to mi nitko, pa ni ti ne može zabraniti.Oprosti mi zbog svega, iako ja nisam ta koja bi se trebala ispričati....Haha...Mislio si da ću pasti na tebe.Onakva, naivna, mislio si da ću povjerovati u sve tvoje laži.Malo si se zeznuo.To tako ne ide.Ja možda jesam glupa.Djetinjasta, ali sam takva kakva sam.Ne pretvaram se pred drugima.J a sam jedino željala malo ljubavi koje mi ti ne bi mogao dati i zato zaboravi da sam ikada postojala.Tu.Kraj tebe.Nisi zaslužio ovo sve.Nisam ni ja to od tebe.Ali ja sam te voljela.Želim biti onakva kakva sam i kada me takvu zavoliš, znat ću da je ta ljubav iskrenija i jedinstvenija od one navodne.....
Biti it....
Reci mi kako je biti ti??
Kako je živjeti s tim stvarima s kojima ti živiš...s prijezirima,bolima,tugama i nepovjerenjem....kao je živjeti s tim stvarima....
S tim ružnim stvarima koje su kada gledaš ujedno sukladne i cjelovite....
Da li si ikada okusio sreću??sreću,onu pravu koju možeš imati samo ti....
reci mi kako je biti ti....
kako je biti dijete u svijetu odraslih....jedino dijete na svijetu....
kako je kada te gledaju kao da is zadnje smeće koje nije vrijetno ničega.....
kako je biti pametan među glupima....
kako je kada te onda svi uništavaju svojim pogledom prijezira i obezvrjeđenja....
kako....
jedno od vječnih pitanja....jedno od pitanja na koje nema nekog logičnog odgovora....
zašto?
kako?
nikada to nećemo saznati...uvijek su različiti razlozi,različite mogućnosti, različiti pogledi na svijet...
nitko se nikada neće potpuno složiti s nekim....
isto kao ti i ja...
ti govoriš jedno, ja radim drugo....
ne slušam te...mada bi trebala....ali ne mogu....
oprosti ali ja ne želim biti povrijeđena i nesretna....
želim biti sretna,onakva kakvu me skoro svi poznaju...onakvu kakva jesam...
ne želim tvoje boli i tuge prenositi drugima...znamo ih samo ti i ja...
pitam te, da li si ti ikada bio sretan.....
jesi li...
da li znaš kako sreće izgleda...ona prava...jedinstvena??
znaš ja imam sreću,ali ona nije stalna niti česta...povremena je ali je sreća i volim ju.....
reci mi kako je biti ti.....
kako je živjeti sa svim tim teretima....
zašto govoriš da nitko nije vrijedan postojanja.....svi su vrijedni postojanja.onakvima kakve je Bog stvorio....nitko od nas nije savršen.zašto se ti onda trudiš biti kada i sam znaš da je to nemoguće.....
ali ti se nadaš je li tako??
ti se nadaš isto kao i ja...nadaš se da će jednom doći sve na svoje...
onako kako svi zavrijeđuju.kada oni mali budu veliki a oni veliki mali.tako da svi okuse jednak način življenja....
ali neki nikada neće postati veliki....ostat će mali jer su previše vrijedni i previše se trude biti savršeni...biti bolji iako znju da to nije moguće...bar djelomično žele biti vrijedni.
ali oni ne znaju da su vrijedniji od onih za koje misle da su vrijedni....
oni to ne zanju jer su ih drugačije naučili.naučili su ih da su bezvrijedna biće koja ne vrijede ništa.....
ali oni se bore...borimo se i ti i ja...moramo...jer ne želim odustati od nas....ti si proživio isto što i ja i nedam ti da postaneš velik.ti si malen ali vrijedniji od bilo čega....
zato želim da budemo mi onakvi kakvi jesmo zapravo...
jedni.
mali.
čudni.
jedinstveni.
spremni za novi početak.
zašto jednostavno nebudemo MI?
Life off the...
Malo sam razmišljala i shvatila kako potkopavam sama sebe...
Ja mogu i hoću biti sretna.Život je težak,
znam ali ne u potpunosti, samo malim dijelom površnosti,onoliko koliko sam uspjela shvatiti,koliko mogu shvatiti...imam toliko godina koliko imam i ne žalim zbog ničeg ipak je to moj život i volim ga takvog.znam da nemam pravo na neke stvari,nitko nema pravo na sve.ali imam pravo na sreću.svi imaju to pravo.ali, ja želim biti ja..
onakva kakva sam...
Jednostavno,ali opet posebna.Želim se vidjeti onakvu kakvu me drugi vide.To bi bilo lijepo....Ali je pomalo nemoguće.Ali znaš,čvrsto sam odlučila...Bit ću ravnodušna jer nitko ne zaslužuje moju i tvoju dobrotu i ljubav.svi su površni.ali kao i mi.a opet to ne cijenimo.možda zato što nam svi lažu.istina je ako nisi primjetio.lažu.svi govore drugačije.jedino oni znaju pravu istinu.prije smo vjerovali svima.a sada vjerujemo samo sebi.jedinu pravu istinu o nama znamo jedino mi.tako je najbolje.nisu dobri prema nama.nisu vrijedni suza,smijeha,žaljenja...vrijedni su postojanja...kao i mi....nisu savršeni.površni su.neki se žele pronaći, neke je jednostavno briga za život,a neki žele uspjeti svom snagom iako taj trud nije dovoljan.molim te razmisli i zamisli savršeni svijet...jadno šta ne...jadno jer savršenstvo ne postoji.zašto biti savršen kad to ne možeš.zašto se truditi za nemoguće.zašto se ja i ti trudimo....možda mi ipak vjerujemo.u sebe.jedno u drugo iznamo negdje duboko da ćemo uspijeti.samo uz još malo više optimizna,sreće,pameti i pokušavanja.uspjet ćemo.jer mi to želimo.treba se željeti jer čim to više želiš više možeš to ostvariti.čini se jednostavno ha?reci mi zašto ljudi pitaju::"tko ti je najbolji prijatelj?" ili pak "tko ti je pravi prijatelj?"??to ne postoji.mi smo si sami najbolji prijatelji ...drugi te uvijek izdaju,iznevjere...uvijek jel da....i ti to znaš.znaš jer si osjetio isto što i ja.ti si se lomio i zacjeljivao i ja sam te voljela i još uvijek si tu u meni.nedam te nikome nikada sve dok ne staneš.i sad jednostavno želim biti ja...onakva kakva sam jer život je bermudski trokut...uvijek se izgubiš a put natrag ne možeš naći...nema povratka...
zamisli...
Zamisli samo kako je lijepo sjediti u tami i gledati te uplakane oči.
Oči iz kojih teku suze koje su već odavno presušile,suze koje su se pretvorile u prah.zamisli samo kako je lijepo sjediti u tami i gledati te tužne oči.
Oči prepune očaja,prepune tuge,prepune sjete…
Prepune svega što su drugi iza sebe ostavili…
Zamisli samo kako je lijepo sjediti u tami i gledati te sretne oči…oči iz kojih pršti sreća,sreća koja je samo njihova i ničija više…prava sreća…zamisli samo kako je lijepo sjediti u tami i gledati te povrijeđene oči…
Oči koje je netko volio i ostavio,ostavio same,otišao bez pozdrava,sa sjećanjem koje blijedi…
Zamisli samo kako je lijepo gledati te krvave oči…oči iz kojih teče krv što se je već odavno stvrdnula na ranjenoj koži,krv koja je ostavila tragove….zamisli samo kako je lijepo gledati te plave oči…oči boje neba…oči tužne,uplakane,sretne,povrijeđene,krvave,plave oči…oči iz kojih teku prave suze…suze ničega…suze razloga…
Zamisli ljepotu krvavih očiju….očiju krvi koja se već odavno stvrdnula na suhoj,ranjenoj koži…
Krvi koja je izašla iz tog stvorenja,stvorenja koje je patilo…
Koje je osjetilo i koje osjeća….krv koja je ostavila tragove i koji se nikada neće obrisati….ne može obrisati…koji nikada neće nestati…
Zamisli po posljednji put kako je gledati te oči prepune nade,sreće i sage za dalje….sa starim i novim početcima…
Sa spremnošću na sve ispočetka….zamisli oči koje vole….oči iz koji teče krvava krv koja nikada neće prestati teći….
zamisli oči koje su prepune radosti, sreće, ljubavi, snage i vjernosti…..
oči koje su spremne za dalje….sa novim pogreškama,krvave oči krvi koja ostavlja tragove….zauvijek…
ZAMISLI OČI KOJE SE NADAJU DA ĆE SE SVE TO ŠTO JE U NJIMA JEDNOM I OSTVARITI….
SREĆA,LJUBA,VJERNOST,RADOST….
OČI S NOVIM POČETCIMA ALI OVAJ PUT S JOŠ VEĆEIM POGREŠKAMA….
Errrrrrr evo,mala tonkica nam je u njemačkoj,al ostavila mi je nešto za vas…..i rekla je da vas sve pozdravim pa evo pozdravljam….
…..tonka vas voli……
Objavljeno baj: lule
PoZdRaFf Do 25.4.
aiiiiiiiiiiii....alo ljudovi...evo mene nazat....dobre volje......al ipak očajna....danas sam happy.....
zapravo jesam većinu ovih dana malo veselai sretna jer mi je baš lijepo tu svuda oko
mene iako znam da kad dođem nazat u školu sve će se pokvarit jer ću
vidjet neke ljude.....jaoš se ide do srijede u školu, hvala Bogu.....a onda
ja u četvrtak ode avionom u njemačku preko praznika i još jedno dan,dva.....znači neće me bit jer neću moć ić na net jedino ako tamo ne nađem neki kafić u kojem
se može na internet i na naše stranice....da se ipak malo javim....
.evo uvoda.....pa dalje....e danas kao idem se ja vozit s
frendicama i završimo mi na nekoj utakmici na selima.....i
tamo ima jedan lik...Kirbi....mislim da on mene ne zna al
ja njega znam ovak iz viđenja....uglavnom došli smo na
poluvrijeme...i tamo kraj nas dođe neki stari mali i podeblji
čovijek i svaku minutu,pet deset minuta čuješ bravo Kirbi....ja
se smijem ko budala jer Kirbi stoji na mjestu a iz druge ekipe nitko
nije Kirbi.....i stalno lik diže ruku i viče sucu::"sudac,opsajd je
bio..."i onda počeo "bravo jarani"...ja sam crkla od smijeha....a
glas....jooooojjj...kaj se sjetim idu mi suze na oči kolko je to bilo
smiješno......e a Kirbi stoji na mjestu ovaj viče bravo Kirbi sruši
ovog crvenog a navija za crvene.....i tam za jednog lika kaže da je
Marijan Pribilović iz Graberja...a tamo ni M od Marijana Pribilovića
koji još k tome ne živi u Graberju.....e a ja drapam od smijeha......
niko to ne može opisat kad ja nemogu stat s smjehom....kasnije
smo išli kod škole i ko i uvijek nije baš bilo nešta pretjerano zanimljivo
iako ima tu svkakvih idiota koji me zabavljaju......uglavnom naravno da
su mi neke jebene stvari sjebale dan ko naprimjer moji dragi roditelji.....
nemoj ovo,nemoj ono.....trudim se dat najviše od sebe da budem bolja
a oni me omalovažavaju i ruše mi samopouzdanje i ubijeju me u pojam.....
evo to vam je zadnji post na kojeg baš nemate kaj komentirat al ja ode
i htjela bih da se više nikada ne vratim jer sam sigurna da će mi u životu
bit bolje kad se odvojim od staraca i da postanem samostalna...ja iam
14 godina pa moram još čekat 4 godine do 18 da si kupim neki stan pa
da odem.....ajd ljudi držte mi se i čitamo se za 15 dana...a do tada znam
da ću imat 15 kometara pa....ajd me iznenadite=)=)...haaa...dobit ćete
izvejštaj od puta i kak je sve to bilo...ajd pusa i pozzdraff.....
tears of blood...
u polu mračnoj sobi...
ležim...
gledam u plafon...
ne vidim ništa.
sve je obično....
kao i prija.ništa se nije promijenilo.
nije se ni trebalo.zašto??tko voli promjene??
to nije uvijek dobrodošlo u životu.....
hmmmm.....promjene.radi čega??paaaa...ovako je sasvim dobro.
vide se prozori...svjetla....mjesečina...svjetlost zvijezda...vani je sigurno hladno..nekako mi se čini da pada kiša...no to nije važno.zašto ja uopće obraćam pozornost na svijet oko sebe.pa ni oni ne obraćaju pozornost na mene....
koga briga jesu li to zvijezde ili netko svijetli s lampom...ista stvar...to je samo svijetlo...
pišem ovo a po glavi mi se mota nešto sasvim deseto....
I'm so tired of being here.......
toliko sam umorna....
od svega...
...škole...
...sebe...
....okoline...
...prijatelja...
...života....
...suza....
...SVEGA....
zašto uopće postoje suze??
zar bol postoji...ionako u većini slučajeva to nije bol to je samo izmišljotina da netko bude u centru pažnje......nemožeš živjeti od boli....daj molim te....to te boli ali moraš živjeti imaš još toliko snage za dalje jer znaš da će nastupiti novi uspon...novi pad....
ne živjeti s boli....ironično...zar ne??
biti nadležan za sve loše...
hmmmm.....
zašto uopće postoje ljudi??ne ljudi postoje jer je Bog tako htio....
zašto postojim ja?
ionako sam samo sjena.....
sjena.nevidljiva.povrijeđenja.nježna.prozirna.
nešto kažeš....vrisneš iz sveg glasa ali nitko te nečuje....prekrano, jel da.....
zašto bi uopće netko obraćao pažnju na tebe.zašto bi netko čuo kako vrištiš...kako patiš...kako ledene suze teku niz tvoje lice pretvarajući se u prah.....zašto...hmmm...vječno pitanje....
ti si samo jedna povodljiva osoba koja radi sve što i drugi.....zašto bi te netko cijenio što postojiš i što si duboko u sebi anđeo.....
reinkarnacija...život poslije smrti....
zašto ne??zašto ne biti anđeo među anđelima??
zašto biti kao ja...sjema među vragovima.....
crni anđeo...pali anđeo....sjena.....
slomljenih krila...anđeo bez krila....
i onda moraš letjeti....netko te tjera da letiš....
da letiš,jer drugi isto lete...drugi imaju krila...ali nitko ne vidi da ti nemaš.....
ali kako..kako letjeti bez krila....bez sebe...bez najvažnijeg dijela sebe...
baš je jadno ne imati svoja ja....ne imati nekoga na koga mmožeš računati...kada ti je teško nekoga tko će ti reći::"neboj se,imaš mene i ja te volim...."
jadno je kada ne možeš sam sebi reći da postojiš....možda je lijepo biti sam...možda će i meni biti nekada...ali ja nisam vrijedna ničega....ničega....
ja sam sebična,glupa,pohlepna sjebana krava.....tako i moji misle o meni...ja to ne mislim....ja o sebi uopće nemam mišljenje....ja ne postojim....kako onda mogu nešto misliti o onome tko ne postoji....nisam ono što želim biti,nisam ono što drugi žele da budem...nisam ništa....nemam smisla...bez kraja i bez početka...bez sredine....
bez da...
bez ne...
bez možda...
preiskrenost....to sam ja ali to bi trebalo biti dobro, šta ne??ali to MI se uzima kao mana....reći svima što misliš...nije li to uvijek dobro....
umorna sam od svega.......suočena sa svim svojim strahovima.....suočena s boli koja je pre bolna da bi bila istinita ali ja ipak idem dalje....pokušavam od sjene postati anđeo...previše je toga da vrijeme obriše...kao da se nije dogodilo....možda...možda.....
možda ako stavim žute sunčane naočale....obučem se u crno...kakvo JE i sve u meni...crno....i swotonističko.....pa da zaboravim na sve...kažem DOSTA.... i počnem ispočetka sa žutim sunčanim naočalama.....
btw::SVEGA MI JE DOSTA....
